Jedan moj prijatelj je iz nekog predmeta na faksu pisao esej o filmu kao umjetnosti, i taj esej je dosao do mene. Posto se radi o odlicnoj stvari (neke stvari ne bih ni ja bolje napisao) odlucio sam da i vi morate to procitati, naravno uz njegovu dozvolu (hvala Dzeno). Nekome ce se uciniti predugo, ali vrijedi procitati. Uzivajte.

"Braća August i Louis Lumiere nisu ni sanjali šta su pokrenuli kada su u pariškom Grand Cafeu prikazali svoj prvi film "Izlazak radnika iz tvornice", 28. decembra 1895. godine. Od tada pa sve do danas film se konstantno razvijao. Prvo je filmski zapis dobio ton, a zatim i boju – tako smo od jednostavnih prikaza brodova na rijeci i izlaska radnika iz fabrike koji su bili crno-bijeli i bez tona došli do spektakularnih prikaza Trojanskog rata, vanzemaljskih napada na Zemlju i sličnih sa ultraskupim specijalnim efektima. Ali ne zavisi od toga hoće li film biti vrhunsko umjetničko djelo, odlična zabava ili samo uzaludno potrošena dva sata. 

Uzmimo definicije filma kao vizualne projekcije u pokretu (najčešće ozvučene) i umjetnosti kao izraza veličine ljudske mašte i kreacije, sposobnosti pojedinca da se uzdigne iznad prostora i vremena u kojem jest, te sagleda stvari očima duše i prema tome ih oblikuje. Očigledno je koliko je jedna od definicija jednostavna a druga komplikovana, pa tako posebnu pažnju moramo obratiti na njeno razumijevanje – kako je umjetnost nešto posebno onda je za njen doživljaj potreban i poseban osjećaj, jer je film, kao i ostali oblici umjetnosti, namijenjen publici. Ako taj osjećaj kod čovjeka izostane, umjetnost gubi svoju formu, postaje bezoblična i nijema u svom nastojanju da išta prenese i obznani. Iz navedenog je lako shvatljivo zašto neke filmove jedni nazivaju smećem a drugi kultom – kod jednih je izostao prijeko potrebni posebni osjećaj. 2001: Odiseja u Svemiru Stanleya Kubricka je samo jedan od primjera – nebrojeni su gledatelji kojima je to najdraži film svih vremena, dok su na drugoj strani mnogi kojima je taj film, najkraće rečeno, dosadan i spor. Ovdje također dolazimo do problema filmskog žanra – Kubrickova Odiseja je SF (Science-Fiction – naučna fantastika), jedan od žanrova gdje ljudska mašta može da dođe do posebnog izražaja, ali ljudima je to besmisleno i dosadno, a neki kažu kako bi i izdržali film da ima akcije. I kada im braća Wachowski "serviraju" prvi dio Matrixa oni nisu zadovoljni jer film pored akcije ima i neku, recimo "filozofsku" notu. Ali, ti i takvi ljudi, ako tvrde da film treba biti zabava i nisu u potpunosti u krivu – i ne samo zato što i takvi "zabava" filmovi mogu biti umjetnička djela. Jer zašto ne bi bilo moguće da je tvorac upravo u tom filmu izrazio svoje viđenje stvari, svoju posebnu viziju za čije razumijevanje je potreban poseban osjećaj, već spomenut u objašnjavanju definicije umjetnosti?

Sa druge strane – ne vrijedi raspravljati o ukusima, kako su to davno rekli Stari Rimljani... Jer jedni vole SF a drugi drame – ali i jedni i drugi moraju makar pokušati shvatiti poruke i u filmovima koji im se ne svide, moraju pokušati u sebi naći taj posebni osjećaj... Naravno da to nije uvijek moguće, nekad ćemo se izgubiti u pokušavanju jer jednostavno nismo na određenom, potrebnom nivou (npr. ne razumijemo likove jer se nismo imali prilike naći u njihovoj situaciji ili ne pripadamo određenom mentalitetu – uzmimo Istok i Zapad kao primjere jer imaju potpuno drugačije poglede na svijet, što ćemo najbolje shvatiti ako zamislimo put i cvijet pokraj njega – Zapadnjak će prići cvijetu, otkinuti ga, pomirisati i nakon 100 metara baciti, a Istočnjak će mu samo prići, pomirisati ga i produžiti), a nekad ćemo se izgubiti u pokušavanju jer jednostavno određena poruka ili ne postoji ili je tvorac filma previše "duboko zakopao". I tada možemo odabrati – da li ćemo film smatrati totalnim promašajem bez ikakve veze sa umjetnošću ili ćemo ga posmatrati kao zabavu, bez isključivanja mogućnosti da je to nekome umjetnost. Nažalost, imamo i krajnosti kada tvorci filmova naprave nešto što nije ni umjetnost a ni zabava nikome (osim njima samima, eventualno) – ali to je danas najviše stvar tržišta koje je prezasićeno. To srećom i pomaže u primjećivanju filmova koji u potpunosti opravdavaju naziv "sedma umjetnost" i njihovih kreatora, tako da su buduće generacije jako sretne što danas imamo jednog Francisa Forda Coppolu, Davida Finchera ili Quentina Tarantina.

Isto kao što možemo reći da u slučaju nedostatka posebnog osjećaja za shvatanje umjetnosti nisu u doslovnom smislu slijepi oni koji ne vide, već oni koji nisu u stanju proširiti svoje vidike i obogatiti svoj duh, također možemo reći da danas poimanje umjetnosti bi trebalo biti izrazito individualno – uživajmo u filmovima i zabavi koju nam pružaju, a gdje prepoznamo umjetnost jednostavno je čuvajmo za sebe i za one koji su je također prepoznali na istim mjestima kao i mi. Neka svako ima svoje favorite među djelima "sedme umjetnosti"." (Tekst pisao: Dzenan)

Bug je jedno od najvecih sranja koje sam ja ikad gledao i zao mi je svakog covjeka koji je platio kartu za kino ili dao pare u videoteci (ja sam ga skin'o s neta). Bez namjere da ikoga uvrijedim, ali bilo je sahrana koje su bile sadrzajnije i uzbudljivije od ovog pokusaja filma. Ne zelim nista puno pisati o ovome jer ne vrijedi trositi vrijeme, pa cu ja to kratko. Lik koji je jako cudan (puk'o u ratu i poslije jer su navodno vrsili neka ispitivanja na njemu) dodje kod zene koja je konobarica i koja je uspjela izgubiti dijete u supermarketu (da, dobro ste procitali, izgubila ga je poput torbice). Nakon sto lik baci suplju da ne zeli seks (ali ga svejedno dobije, ne znam kako meni ovaj fol jos nikad nije pros'o) i "pokupi" je, pojavljuju se bube. Te bube niko osim njih dvoje ne vidi, i na kraju ce im ta paranoicna glupost doci glave. Zanimljivo je da se film zove "Bug" a da se ne pojavi niti jedna buba u filmu, osim u jednoj sceni kao neki flashback. Pokusaj filma je pun beskrajno dugih i uglavnom besmislenih dijaloga (uz poneki isto tako dosadan monolog). Jedina vrijedna stvar u filmu je skidanje Ashley Judd i to dva puta, mada je skoro svo vrijeme nenasminkana pa je samim tim i poprilicno bezveze. Za kraj, nek' mi niko ne prodaje pricu kako ovaj film ima umjetnicku notu ili neku poentu za koju treba biti pravo pametan da se dokuci. Umjesto toga otvorite oci i pocnite dozivljavati filmove kao zabavu, jer oni su upravo to. Zali Boze protracenih sat i po, tuzno je na sta je William Friedkin spao. (Jux)

Kako smo u zadnje vrijeme pisali samo o dobrim stvarima koje dolaze iz Hollywooda, red je da nešto i popljujemo. Inače, prava je patnja naći nešto o čemu se može pohvalno pisat, tako da ubuduće možete očekivati puno više ovakvih rivjua.

Mr. Bean, a.k.a. Rowan Atkinson, vratio se na (velike) ekrane nakon nešto dužeg odmora. I kao da je htio da nas iznenadi, pa je napravio baš film o svom odmoru. Iskren da budem, ja ovog čovjeka ne mogu nikako zamislit u nekom ozbiljnom folu, tako da me ne bi iznenadilo da su u filmu iskorišteni pravi, reality snimci, kao što je primjerice nedavno uradio i milione zaradio Borat. No, činjenica je da ovdje nema realnih scena, da su glumci profesionalci i da je sve rezultat klasične produkcije.

Ne znam da li sam ja ostario, ili su mi kriteriji porasli, ili mi je humor zastario, ili možda evoluirao, ali meni ništa nije bilo smiješno u ovom filmu. Volim Mr.Beana, gledao sam gotovo sve epizode te lude serije, ali film je stvarno loš. Ne znam koliko ima smisla pisati o samom filmu, pošto svi oni koji su nekada gledali neku epizodu, znaju kako to otprilike izgleda – Mr.Beana non-stop prate neke blesave situacije, koje on rješava na još blesaviji način. Dijaloga gotovo da i nema, nije ga bilo ni kada je snimao po Londonu, pa ga sigurno neće biti ni ovdje, kada odlazi na odmor u Francusku.

U principu, ovdje se baš i ne može govoriti o nekim klasičnim filmskim detaljima, jer ovo je u biti jedna produžena epizoda serije, gdje je radnja vrlo jednostavna – Mr.Bean dobiva nagradno putovanje u Francusku, gdje spletom okolnosti završava kao saputnik sa jednim 12-godišnjakom, a nakon toga im se pridružuje i jedna djevojka, koja je glumica i koja je krenula put Cannesa, gdje se održava premijera njenog filma.

Pošto je u posljednje vrijeme u modi da se neke stare, legendarne serije, sele na velike ekrane, izgleda da se i Mr.Beanu svidjela ideja da još šta klepi sa strane, pa je prihvatio ovaj, već rekoh, bezvezan projekat. Nema ništa loše u tome da se ugrabi ono što se ugrabit može, ali moje je da vam prenesem utiske i eventualno poštedim vaših 90 minuta, koje sigurno možete pametnije iskoristiti.

A možda je i jedini problem upravo u tome što ovo traje 90 minuta (i što se gledanje plaća!). Previše je to vremena za onakve budalaštine, što jes-jes. (Chop Top)

Nakon nekoliko godina izbivanja, zombiji se vraćaju na velike ekrane. Ove godine, pored ovog filma, željno iščekujemo i treći nastavak „Resident Evil“-a, koji je već napravio dramu na američkom box office-u, tako da mora valjat.

Doduše, bilo je nekih manjih, niskobuđetnih zombi filmova i prethodnih godina, ali ovo je ipak blockbuster, nastavak legendarnog filma „28 Days Later“ od još legendarnijeg Danny Boyla, koji nažalost nije radio na ovom filmu. Ali, dobro, nije se to previše osjetilo. Film je, ako čemo govoriti o posljednjih 10-15 godina, čisti masterpeace horror žanra i pod-žanra filmova o zombijima. To nažalost moram reći, jer se kvalitetni horror filmovi u zadnjoj dekadi mogu pobrojati na prste.

Oni koji su gledali „28 Days Later“, mogu se prisjetiti otprilike kako je završio. Ukratko, vojska je preuzela stvari u svoje ruke, napravila dobro osiguranu enklavu u Londonu u koju su smješteni i izolovani svi oni koji su preživjeli napad zombija. Sada, 28 sedmica kasnije, u toj enklavi se odvija sasvim normalan život, tu živi 15.000 ljudi, djeca idu u škole, ljudi rade... Elem, stanje se normaliziralo.

S druge strane, vojska radi na istrebljenju zombija, kojih još uvijek ima ko mrava širom Velike Britanije. No, u jednom malom selu, tačnije u malom podrumu, jedna manja grupica ljudi već se sedmicama uspješno krije od zombija, iščekujući pomoć. Nažalost, baš u tom momentu zombiji ih nekako nanjušiše, te nastaje trka, frka, panika, spasi živu glavu.

U ovim novijim horror filmovima, zombiji su poput atletičara, skaču, trče, plivaju... što me malo i nervira, jer zna se šta su zombiji - polu-mrtva stvorenja koja se u tom duhu i ponašaju, teturaju, vuku jednu nogu za drugom. A ovdje je to potpuna suprotnost. Tako da im malo ko uspije pobjeći. Ipak, jedan lik (Robert Carlyle) nekako, uz dosta sreće i sebičnosti, uspije umaći, ostavivši iza sebe suprugu i sve one s kojima je boravio u podrumu, te dolazi do već spomenute enklave, u kojoj mu odranije boravi i dvoje djece.

Ipak, nije on jedini koji je preživio iz gore spomenute grupice iz podruma, preživjela je i njegova žena. Ništa mu nije jasno, s obzirom da je vidio kako mu ženu izjedaju zombiji. No, žena ima neki specijalan gen, koji joj omogućava da normalno živi i nakon ujeda, ali ostaje prenosilac virusa. I kada se njih dvoje sretnu, njemu je naravno žao što ju je ostavio, pršte emocije na sve strane, zagrli je, poljubi, i... tu je bio kraj. Pretvara se u zombija, virus munjevitom brzinom počinje da se širi, a vojska dobiva jednostavno naređenje – pobij sve!

Jedan savjesni vojnik ipak nema srca da ubija i žive i nežive, jer je u svom tom haosu jednostavno nemoguće napravit razliku, te odlučuje da se pridruži i pomogne nešto ranije formiranoj grupici civila, među kojima je i ono dvoje djece, te jedna žena koja sada zna da bi i djeca vrlo vjerovatno mogli biti nosioci onog gena koji im je nosila i majka. A pomoću tog gena, mogu se napraviti i neka antitijela koja bi pomogla u liječenju virusa. To vojska naravno ne zna, te počinje njihova borba za preživljavanjem, i sa vojskom, ali i sa zombijima.

Kao što rekoh, film je zaista maestralan. Pun akcije, ali i čistog horrora – jednostavno savršena kombinacija. Režiju potpisuje potpuno anonimni Juan Carlos Fresnadillo, ali treba upamtiti ovo ime. Pored Carlylea, značajne uloge ostvarili su i Jeremy Renner u ulozi savjesnog vojnika, te Rose Byrne. Još jednom da ponovim, i ako niste ljubitelj horrora sa zombijima, pogledajte ovaj film, budite sigurni nećete se pokajati! A ljubiteljima horrora nemam šta više reći. (Chop Top)

„Knocked Up“, ili po nekom našem slobodnom prevodu „Napumpana“, sigurno je, pa ako ne najbolja, onda sigurno najoriginalnija romantična komedija koju sam pogledao u zadnjih nekoliko godina.

U principu nemam ništa protiv romantičnih komedija, ma koliko one bile eksplatisane po pitanju ideja, jer se u suštini mjenjaju samo glumci i glumice. Vjerujem da nema onog ko ne bi volio vidjeti, recimo, Jessicu Albu u nekoj modernijoj verziji „Postman Allways Rings Twice“, ili Hilary Duff u „When Harry Met Sally“. To je tako, majka priroda je surova, pa nas više ne može uveseljavat Jessica Lange, a ni Meg Ryan (osim možda u ulogama majki, ako ima onih „MILF“ frikova). Dolaze nove, mlade, zgodne djevojke, koje će da nam rasplamsavaju maštu, i za što ćemo mi da damo naše pare, kako bi nam Hollywood mogao obezbjediti nove, slične, identične filmove.

Elem, ovo nije „još jedna romantična komedija“, ovo je posve specifičan i nadasve zanimljiv film o životu jedne karijerstkinje (Katherine Heigl) i jednog luzera (Seth Rogen) ili što bi Amerikanci rekli „dude“-a, koji se slučajno jedne večeri upoznaju u noćnom klubu, malo plešu, malo više cugaju, i normalno završe u krevetu. „One-night-stand“ ipak neće ostati one-night-stand, jer djevojka zatrudni, i eto belaja. Film, netipično za romantične komedije, traje 2 sata, ali vjerujte da vrijedi svake minute. Za razliku od nekih drugih komedija, koje su pune nekakvog glupog, agresivnog humora, od kog se kezite ili čak ni to, ovaj film obiluje duhovitim situacijama, dijalozima, opaskama i komentarima, i sigurno će vas vezati za stolicu do samog kraja.

Režiser ovog remek djela (naravno u sferi romantičnih komedija), je Judd Apatow, koji nam je prije dvije godine podario također još jednu simpatičnu i originalnu romantičnu komediju, „The 40 Year Old Virgin“. Zanimljivo, Apatow je „Knocked Up“ djelimično bazirao i na primjeru iz svog života, odnosno rođenju njegove kćerke, koju je dobio sa Leslie Mann, a koja također igra i jednu od sporednih uloga u ovom filmu.

Pored Katherine Heigl, koja igra glavnu žensku ulogu i koja je široj masi sigurno najpoznatija po ulozi doktorice Izzie iz hit-serije „Uvod u anatomiju“, tu je i Seth Rogen, koji je do sada uglavnom igrao sporedne uloge, ali je zato veliki uspjeh nedavno napravio sa još jednom romantičnom komedijom čiji dolazak u naša kina očekujemo uskoro, ali ovog puta u ulozi scenariste. U pitanju je film „Superbad“, koji je kao što rekoh već napravio značajan rezultat na američkom box office-u, pa ga zato s nestrpljenjem iščekujemo.  (Chop Top)

Eh, evo odlucili smo pokrenuti forum u nadi da cemo "natjerati" ljude da pisu o filmu, predlazu, svadjaju se i sve ostalo sto forum donosi, nadamo se da ce se bar pola ljudi koji nas citaju registrovati. Za sad je forum jos u "pelenama", valjda ce s vremenom oziviti i postici neki nivo.
Evo i linka, dobrodosli...
filmomanija.freeforums.org/index.php

Eto. Dvije godine. Nemamo sta pametno napisat. Osim da nemozemo da vjerujemo da imamo 96805 posjeta. To je 133 dnevno, jebote. Uglavnom hvala svima koji dolaze i citaju ovo sto mi seremo. Ako ko hoce, moze da nas hvali u komentarima. Jer mi to zasluzujemo.

Od ovog filma sam ocekivao jako puno (recenzija izlazi sa zakasnjenjem zbog one pauze u radu bloga), mogu reci i da mi je bio jedan od najocekivanijih filmova prosle godine (buduci da sam veliki obozavaoc prvog dijela, a ni ostatak opusa Kevina Smitha nije mi nimalo mrzak (Chasing Amy jednostavno obozavam). Kako prvi dio ima kultni status snimanje nastavka je bio riskantan potez, jer nikada se ne zna kako ce fanovi reagirati. To je narocito izrazeno danas, kada se putem interneta film moze unistiti prije nego sto i dobije sansu u kinima. Radnja se desava desetak godina kasnije dok Randal i Dante rade na drugom mjestu, nakon sto je Randal zapalio legendarnu prodavnicu iz prvoga dijela. Danteu je dosta njegovog zivota, smatra da bas nista nije postigao, pa se, kao “zreli” trideset-i-nesto-godisnjak, namjerava preseliti sa zarucnicom i poceti novi zivot, kao sto se i ocekuje od nekoga njegovih godina. Randal je i dalje potpuno isti, covjek bez planova. Medjutim, situacija ce se naglo zakomplikovati, najvise oko njihove nove sefice (Rosario Dawson) i Randalovog plana za Danteov oprostajni dar. Jos jedan znacajan novi lik je pretjerano religiozan frik, veliki fan Gospodara prstenova i Transformersa, uzrocnik par urnebesnih scena. I u ovom dijelu se sve desava u jednom danu i lude scene se nizu jedna za drugom. Ipak, ovaj dio je nesto mirniji, normalniji i zreliji u odnosu na prvi. Ako se to moze reci normalniji za film u kojem, izmedju ostalog, imamao scenu seksa izmedju muskarca i magarca. Dakle, kao i prvi dio, ni nastavak nije za sve, ali oni koji su uzivali u prvom sigurno ce biti odusevljeni i ovim. Glumacki dvojac je ponovo odlican i njihova interakcija je savrsena. Dvica na najbolji moguci nacin daje zavretak prici zapocetoj u kecu i apsolutno sve ono sto je ljude odusevilo u prvom dijelu mozemo naci i ovdje. Kevin Smith se vratio u vrhunsku formu i zaista je fantastican osjecaj odgledati film koji potpuno ispuni sva ocekivanja. Po kvaliteti jednak najboljim Smithovim filmovima (prvi Clerksi i Chasing Amy), film koji ce se cesto skidati sa police za ponovno gledanje. (Spooky)

Dick Tracy je jedan smijesan film. Sad ce neko reci super, ali problem je u tome sto ne mislim smijesan kao “duhovit” ili “jako zabavan”, nego kao “buhahaha, vidi budala sta su snimili”. Radjen je po stripu i glavni junak je Dick (jebote koje ime, jadan on) Tracy (Warren Beatty, san svih zena koje su dovoljno stare da ga sjecaju iz doba dok je jos bio mlad), superkul policajac (prica sa policijskom stanicom preko nekog uredjaja na rucnom satu, sminkerski je obucen, i tako to), tamo negdje 30-ih ili 40-ih, strah i trepet svakog mafijasa. Ali, onog najveceg nikako ne moze da sredi. Taj se zove Big Boy Caprice i glumi ga Al Pacino (za ovu ulogu nominovan za Oscara, vjerovali ili ne). Tu je jos i, skroz neocekivano, femme fatale po imenu Breathless Mahoney (Madonna). U sporednim ulogama imamo i Mandyja (jebote koje ime (ponovo), za ove sto ne kontaju Mandy je musko) Patinkina (Chicago Hope i legendarna Dead Like Me), Jamesa Caana i Dustina Hoffmana. Ovako napisano izgleda kao “vau, ovo ce biti filmcina”. To sam i ja mislio prije gledanja. Prvo pozitivne strane. Jedna je boje koje su vrlo stripovske. Svi znaju kako izgleda veselo ofarban strip i tako izgleda film. Sve zgrade, odijela, auti, pozadine su u cudnim, vedrim nijansama, a nekad su cak udaljene zgrade (i jos dosta toga), kao i nebo nacrtani sto dalje filmu skroz stripovski izgled i to mi se jako svidja. Ovakvom feeling pridonose i maske koje nosi dosta glumaca, tako da imaju ogromne noseve, glave i sl., bas kao u stripu. Tako je film, bar meni, vizuelno savrsen. Problem je u tome sto je ovo ocito trebala biti neka komedija/parodija, ali, na zalost, jednostavno nije dovoljno smijesan i zabavan. Ima mozda samo 1-2 zaista smijesne scene i par stvari koje su ispale slucajno smijesne. Tu i tamo se jos provuce neka genijalna sitnica, ali su one jedva primjetne. Rekao bih da je najveci krivac Warren Beatty, buduci da je on ovo i rezirao. Ovo je jednostavno trebalo ispasti kao neki od urnebesno zabavnih filmova iz 80-ih (npr. Big Trouble in Little China) i samo je trebala samo mala dorada scenarija i neki reziser koji zna kako se radi ovaj zanr. Na pamet mi pada Robert Zemeckis, koji je otprilike u isto vrijeme snimio legendarni Who Framed Roger Rabbit. Mogli smo imati klasik. Velika steta. (Spooky)

Ovo je jos jedna u nizu marvelzacija*. O prethodnom njenom dijelu kolega Chop Top je pisao nekad davno. Moram reci da nisam puno ocekivao od ovoga filma, samo zbog toga sto se sa mjesta rezisera povukao Bryan Singer (koji, osim rezije, ucestvovao i u pisanju price, sto je vrlo vazno). Na kraju je izabran Brett Rattner, po mom misljenju prosjecan reziser. Uz to se sve pretvorilo u sapunicu oko toga hoce li Halle Berry glumiti ili ne. Htjela je vecu minutazu, sto znaci (pretpostavljam) prepravljanje scenarija, da bi se zadovoljili zahtjevi zvijezde, sto je po mom misljenju idiotizam. Trebali su ju sutnut’ sa seta. Kako je ovo zadnji dio i kad se uzme u obzir reziser, bilo je za ocekivati vise akcijski orijentisan film, sto se meni licno nije svidja, Singerov vise dramski pristup je po meni puno bolji. I iz naslova se moze zakljuciti da se radi o konacnom obracunu. Glumacka ekipa je identicna onoj iz prethodnih nastavaka, a dodani su jos Kelsey Grammera (legendarni psihijatar iz Kafica “Uzdravlje” i Frasiera) i Vinnie Jones (najpoznatiji po cuvanju Paula Gascoignea, svi ljubitelji fudbala znaju o cemu govorim). Radnja se ovdje najvise vrti o nekog djeteta koji u sebi ima nesto (ne mogu se sjetiti sta) sto omogucuje neutralizaciju mutacija i, logicno, doci ce do dvojbe da li to uraditi ili ne. Nakon nesto mirnijeg prvog dijela u drugom dolazi do tog velikog obracuna, koji je ne bas posebno impresivan, iako je ocito trebao biti vrhunac filma. Hrpa tucnjave i eksplozija kakve smo i prije vidjali na filmovima. Steta je sto su najkvalitetniji glumci dobili najmanje prostora (Ian McKellen i Patrick Stewart), sto vjerovarno ima veze sa zahtjevima Halle Berry. Vjerujem da bi film ispao mnogi bolji i bio ravnopravan prvom i drugom dijelu da je ostao Singer (koji se umjesto ovoga odlucio za vrlo dobri Superman Returns), jer bi on sigurno bacio akcenat da radnju (pricu o (ne)prihvacanju drugacijih od sebe i posljedicama toga), a ovako je ispala prosjecna akcijska ekranizacija stripa. Pogledati cisto da se zaokruzi trilogija. Kraj ostavlja mogucnost snimanja jos nastavaka, pa ako se to desi, nadam se povratku Singera ili izboru nekon drugog, jednako kvalitetnog rezisera. (Spooky)

*) marvelzacija – ekranizacija Marvelovog stripa.

21. godinu poslije originalnog Autostopera Hollywood nam je podario njegov remake. Ja koliko sam protiv toliko sam i za remakee. Pozitivna stvar je sto se neki stariji filmovi priblize mladjim generacijama (koje ne vide dalje od MTV-ja), a minus je sto odlicni filmovi kao po pravilu imaju losiji remake. Nikad mi nece biti jasno zasto ne pokusaju uraditi remake nekog loseg filma koji ima kultni status (npr. Plan 9 From Outer Space), pa ne probaju napraviti bolji film. Ipak, ima i remakea koji su bolji ili barem u rangu sa originalom (sad mi na pamet pada Hills Have Eyes koji je puno bolji od Cravenovog originala, ili Ocean's 11 koji je ako nista u rangu sa originalom). Prica je jednostavna, mladic i djevojka krecu na ljetni raspust i negdje usput umalo ne pregaze lika na putu. Staju na benzinsku pumpu i tu se lik pojavljuje, oni pristanu da ga povezu i tu prave najvecu gresku u zivotu. Lik je poremeceni psihopata koji uziva u ubijanju i mucenju ljudi, i nije mu vazno je li u pitanju odrasla osoba ili dijete od par godina. Oni ce pokusati na sve moguce nacine da mu pobjegnu, a da li ce im to uspjeti pogledajte sami. Ko je gledao original zna sta ce biti, ko nije uzivace. Glumacka postava je solidna, Sean Bean je odlicno odigrao Johna Rydera i sjajno reprizirao Rutgera Hauera u istoj ulozi 21. godinu poslije. Sean Bean je meni jedan od boljih glumaca, idealan za negativce, bas poput Hauera. Uloga Grace (koja se u originalu zove Nash) pripala je Sophiji Bush (za ove mladje to je Brooke iz serije "One Tree Hill") koja je ipak malo losija glumica od Jennifer Jason Leigh, ali je ostvarila vrlo dobru ulogu. Jima glumi Zachary Knighton koji je mozda i najlosiji od udarnog trojca, ali opet solidan. Rezije se (po scenariju iz 1986.) prihvatio Dave Meyers kojem je ovo prvi veliki film. Do Hitchera se uglavnom bavio spotovima, a jedini film koji je rezirao bio je Foolish, nezavisni film koji nije dozivio skoro nikakav uspjeh. (Jux)

Izvukoh ovaj film iz naftalina da napisem par rijeci o njemu najvise zbog toga jer se ne sjecam kada sam zadnji put gledao neku dobru komediju, a da se radi o filmu novijeg datuma. A price ide ovako: Martin Black je netipicni profesionalni ubica, sa hrpom raznih problema, zbog cega ide kod psihijatra. Medjutim, ovaj ga i ne voi bas, pa mu i ne pomaze puno. Igrom slucaja njegov iduci posao ga vodi u predgradje Detroita zvano Grosse Point (odatle neprevodiva igra rijeci iz naslova, pa je kod nas film poznat kao Placenik), u kojem je on zavrsio srednju skolu. U isto vrijeme se odrzava i proslava desetogodisnjice srednjoskolske mature, pa on odlucuje, iako mu se ne odradjuje taj posao, na nagovor pshijatra i svoje sekretarice, spojiti ugodno sa korisnim. A ovo korisno se ne odnosi na maturu vec na njegovu bivsu koja ne zna cime se sad bavi. Boraveci tamo, pod njenim uticajem, on se polako pocinje mijenjati, a uskoro se u pricu ubacuje jos jedan njegov poznanik, profesionalni ubica, koji ima planove sa Martinom. Grosse Point Black je odlicna, ustvari ne odlicna nego fantasticna, komedija, koja ima ono sto fali danasnjim, a to znaci da je stvarno duhovita. I to zato jer ima odlican scenarij, prepun ludih scena i kvalitetnog dijaloga, ciji se humor temelji na inteligenciji i likovima. A likovi su prica za sebe. Drugaciji od onih na koje smo navikli, jako zanimljivi. Reziser je tip koji zna sta radi i kao sve to isloristiti zajedno sa vrhunski glumcima, koji su mozda i glavni razlog za kvalitet filma. Ekipu prevodi John Cusack, fantastican glumac, s hrpom dobrih filmova i uloga, koji bi i sam bio dovoljan razlog za gledanje filma. Bar meni, jer ga smatam velikom facom i jednim od najboljih glumaca u svojoj generaciji. A kao Martin je savrsen i mislim da niko drugi ne bi bio bolji. On bi sam bio dovoljan za gledanje filma, a li ni ostali glumci nisu nisat losiji, tako da imamo genijalnu glumacku ekipu, a cije je: Minnie Driver kao ljubav zivota, Alan Arkin kao psihijatar, Joan Cusack (Johnova sestra, inace uvijek odlican kao i on) kao sekretarica, legendarni Dan Aykroyd kad drugi serijski ubica, a od poznatijih imena imamo jos Hanka Azariu i Jeremyja Pivena. Zakljucak: legendarna komedija koja se mora pogledai ako dosad niste, jer garantuje fantasticnu zabavu gdje se genijalne scene nizu jedna za drugom. Film koji mogu uvijek gledati. (Spooky)

Jednom sa m sjedio pred TV-om koji je tada, preko kucne antene, hvatao sam jedan program. Kako nisam ima sta raditi, odlucio sam gledati sta god bude na njemu. I tada je krenuo ovaj film. I na kraju se pretvorio u jedno od najugodnijih filmskih iznenadjena u mom zivotu. Od tada sam ga trazio, bezuspjesno, par godina. Na kraju sam ga uspio nabaviti i odlucio pogledati nadajuci se da ce biti dobar onakav kakvog sam ga se sjecao.  Jonathan Silverman glumic mladog sluzbenika, prilicno smotanog, koji radi u velikoj korporaciji kao sluzbenik. Na posli prilicno zabusava i zbog toga ga gnjavi vjecno nadrkana sefica (valjda joj falis seksa, sta li). Ali pravi problem je to sto na jednom od na ucnih projekata radi cura (Helen Slater), u  koju je dugo zajubljen, ali jednostavno ne zna sta da joj kaze. Nakon sto napokon ostvari mali kontakt sa njom, ona, na kraju dana, zavrsava izesetana ispred zgrade u kojoj radi. On se napije i sutradan, nakon dolaska na posao, ostaje  sokiran time da niko ne prica o njenom ubistvu. Sok se poveca nakon sto vidi da je ustvari ziva, a situacija postaje pravo zapetljana kad shvati da se jucersanji dan ponavlje I jedino je on svjestan toga. Tad odlucuje spasiti joj zivot, sto mu bas i ne ide, ali ako nista druo bar ima beskonacno pukusaja, a svaki put sazna nesto novo o zavjeri. Od glumaca imamo jos Martina Landaua u ulozi naucnika, vodje tima. Nakon ponovnog gledanja film me odusevio kao i prvi put. 12:01 je TV film, sto znaci mali budzet i nemogucnost razbacivanja efektima. Zato se to mora kompenzovati svim onim stvarima koje su, usvtari, jedino vazne u filmu. A to su price, gluma i rezija. I odvje sve to funkcionise. Glumci su odlicno, super izabrani za svoje likove, koji su odlicno, simpaticni, nekako se sa njima moze poistovjetiti, i za njih se navija citav. Prica je sasvim OK, nije naravno originalna, ali je fino ispricana. i ima puno finoga humora. Rezija je dobra i film je napet, iako se zna kako ce zavrsiti. Radnjom film podsjeca na legendarni i, meni odlicni Beskrajni dan (Groundhod Day) sa Billom Murray i Andie MacDowell. A 12.:01 nije daleko od njega. Nakon gledanje se ustave sa smijeskom na lice. Jako dobar mali film, koji nudi sat i po odlicne zabave. Ako se bude u prilici obavezno pogledati. (Spooky)

Moram priznati da sam sasvim slucajno naletio na ovaj film, posto vec duze vrijeme ne idem u videoteku i malo sam ispao iz fazona, a nakon sto sam ga odgledao vidio sam da ga je Chop preporucio nekome u komentarima. Ja se moram sloziti sa njegovim komentarom, film je poprilicno dobar. Kljucna stvar (po meni) koja ga cini boljim od filmova slicnog tipa je sto nije klisejiziran i stereotipan, osim malo na kraju, ali to nece puno uticati na konacni dojam. Dosta scena je na granici kliseja i bas kada pomislite da ce je i preci desi se nesto drugacije, bolje. A sad bih mogao napisati i nesto konkretno o filmu. Amy i David su bracni par koji je pred razvodom zbog gubitka sina. Oni su krenuli negdje (stvarno se ne mogu sjetiti gdje) ali su zbog udesa na autoputu morali skrenuti na sporedni put. Vozeci tim putem pokvari im se nesto na autu, a prije toga su naletili na servis koji im je donio vise stete nego koristi. Konacno, auto se zaustavlja i oni moraju prenociti u motelu koji je blizu mjesta gdje su stali. Kad su se smjestili u sobu postalo im je dosadno i pocinju gledati neke trake koje su nasli u sobi. Na tim trakama su snuff filmovi koji su snimani u toj sobi. Za one koji ne znaju, snuff filmovi su filmovi koji realno prikazuju nasilje, mucenje i ubistva, filmovi koji se najcesce snimaju standardnim video kamerama.  Ne postoji zvanicna definicija, ovo je najblizi i najjednostavniji opis. Oni brzo shvate da su ti filmovi snimani u toj sobi i pocinje borba za vlastite zivote. Ispod soba se nalazi niz podzemnih tunela koje ubice koriste da bi se brze kretali, a koje ce i njih dvoje naci i koristiti. Ne zelim pisati sta ce se dalje desavati, mislim da je ovo dovoljno da vas zaintrigira. Glavne uloge pripadaju Lukeu Wilsonu i Kate Beckinsale i oboje su ih odradili na zadovoljavajucem nivou. Koliko ja znam, ovo je prva Wilsonova uloga u necemu sto nije komedija i dobro se snasao. Kate Beckinsale je malo iskusnija, iza nje su uloge u dva nastavka Underworlda i u Van Helsingu, prosjecnim horror limunadama o vampirima. Reziju potpisuje Madjar Nimrod Antal, kojem je ovo prvi film u Hollywoodu. On je rezirao film Kontroll koji je cini mi se osvojio i neku nagradu na SFF-u prije par godina, iako nije bio sjajno prihvacen kod publike. Vacancy preporucujem svima, necete se pokajati. (Jux)

Vjerujem da je malo onih koji nisu nikada culi za sagu koja nosi naziv "Transformers", posebno medju onim nesto starijim ljubiteljima crtica (kada kazem starijim mislim na one iznad 20 godina, ne na drage nam penzionere). Vjerovatno se svi sa nostalgijom sjecaju tih dana, dobrih crtanih filmova, a posebno onog serijala koji je nosio naziv "Transformers" (danas poznatog pod nazivom "Transformers - G1", ili ti prva generacija, zbog raznih verzija i mnogobrojnih re-ozivljavanja price koje su se desile nakon toga).
Eh sada, vjerovatno je (zahvaljujuci vrlo jakoj mareketinskoj kampanji) malo i onih koji u proteklih par mjeseci nisu znali da nam je dragi Hollywood odlucio podariti blockbuster iz svoje produkcije, sa tematikom ovih, dobrih starih robota humanoidnog oblika, koji se mogu tranformisati u sve i svasta...
Prije nego kazem nesto o samom filmu i mojim utiscima, evo malo "tehnickih" podataka, i informacija o ekipi okupljenoj oko filma. Prema oficijelnim informacijama finalni utrosak produkcije filma iznosi oko 147 miliona dolara, sto je skromno (bolesno bi bilo reci malo) sa obzirom da su se i godinama prije budzeti mnogih filmova kretali u tim okvirima, i s obzirom na to sta se dobilo ovdje. Rezije filma se prihvatio Michael Bay na nagovor Stevena Spielberga, koji je inace izvrsni producent filma. Za skriptu i razradu karaktera su bili zaduzeni Roberto Orci i Alex Kurtzman (i cini mi se da su oni odradili najbolji dio filma). Shia LaBeouf i Megan Fox su dobili glavne role, a glasove Transima su posudili, Peter Cullen (Optimus Prime) i Hugo Weaving (Megatron). Treba reci i da je Peter Cullen inace posudjivao glas Optimus Prime-u i u prvoj generaciji Transformersa jos prije 25 godina, i u filmu je angazovan najprije zbog insistiranja fanova.
Dakle, da se ovdje o radi o bilo kojem (ili skoro bilo kojem) drugom hollywoodskom blockbusteru, u nastavku bi vjerovatno slijedilo rafalno pljuvanje po svemu vezanom za film, ali ovaj put... To se nece desiti, mozda na razocarenje nekih koji bi to ocekivali. Kako smo vec i navikli da skoro po pravilu pljujemo sve iz skupe hollywoodske produkcije. Ovaj film, prije svega, nije pretenciozan po bilo kojem pitanju, niti je opterecen stvarima kojima je opterecena masa blockbustera. Masa njih potone u pokusajima njihovih kreatora da se predstave i prodaju kao ozbiljni filmovi, a u osnovi obicno imaju pricu koja je uvreda za ljudsku inteligenciju. Naravno ovo "potone" je figurativno jer skoro svi oni poberu tonu novca, zbog klinaca i klinceza koji zive za odlazak u kino i gledanje takvih filmova. Ali skoro po pravilu bivaju popljuvani od ljudi koji ocekuju od filma nesto vise od vizuelnog dokaza da se na film potrosila tona novca. A tu Transformersi u startu dobivaju masu poena. Niti imaju pretenziju da budu super inteligantan, ozbiljan i komplikovan film, niti to treba biti film koji nosi naziv "Transformers". Niti je u ovom svijetu opste hiperprodukcije raznoraznih prequela i sequela, opterecen teretom nekog eventualnog prethonika, na osnovu kojeg bi smo ovaj mogli pljuvati i praviti listu losih stvari u odnosu na "original". I svi oni koji su otisli u kino sa ocekivanjem da vide neki super-inteligentni, ozbiljni film (da ne kazem, dramu), kojima je vrhunac kinematografije evropski nezavisni film, nisu ni trebali gledati ovaj film. Za mene ovaj film ima puno vecu umjetnicku vrijednost od puno nekog niskobudzetnog smeca koje po pravilu svi jedva docekaju da nazovu umjetnoscu. Zasto... Pa kada u prepricavanju nekog hollywoodskog blockbustera (ciji efekti postavljaju nove standarde za sve buduce filmove), i ne spomenete te efekte, onda tu definitivno nesto "ne stima".
Ukratko, radnja filma je nezavisna u odnosu na prethodne, nama poznate uratke iz "Transformers" sage, kao sto su i svi ti prethodni bili medjusobno neovisni. Ovdje se radnja vrti oko kocke zvane "Allspark" (prevedeno kao "Praiskra"), koja je inace stvorila zivot na Cybertronu (maticnoj planeti Transformersa), i koja posjeduje moc kojom bi se moglo vladati cijelim univerzumom. Cybertron je unisten, a kocka se lutajuci univerzumom srusila na Zemlju, tacnije Arktik. Kao sto mozete zakljuciti, dvije sukobljene frakcije, "Autobots" i "Decepticons" se u potrazi za Praiskrom u sadasnjosti sastaju na Zemlji i tu problemi nastaju. Naravno, prica ima jos puno nekih sitnih detalja koje ne zelim spominjati (nesto otkrijte i sami ukoliko vec niste). Film inace traje oko 2 sata i uz laganu i neopterecenu pricu koja se prilicno tecno razvija kroz film, mnogo se dobilo na razradi karaktera, sto je vrlo dobro. Mnoge likove ovog filma cete upoznati "u dusu", i uz vrlo dobru glumu, posebno malog LaBeoufa, to daje odlican smek filmu. Treba reci da su i Transformesi sa svojim karakterima vrlo vrlo dobro preneseni na film, i to je jos jedna pozitivna stvar, vjerovatno i najbitnija onima koji se deklarisu kao fanovi "Transformers" sage. Bumblebee i njegove budalastine su opet tu, i neke scene su tako dobro odradjene da bih mu ja (da je Bumblebee kojim slucajem glumac u ovom filmu) dao oskara za glumu. :) Jos jedna pozitivna stvar je sama odjava filma, koju kao da je rezirao Michael Moore (i koja doprinosi ukupnom dojmu nestandardnog Hollywood klise filma), a kada film pogledate znat cete i zasto. Iako je film izbjegao mnoge hollywoodske klisee karakteristicne skupoj produkciji, ipak je HOLLYWOODSKI film, pa se sve i nije moglo izbjeci. Ali to su neke sitne stvari koje nikako ne kvare kvalitet i ukupan dojam o filmu, pa ih necu ni spominjati.
Na kraju, ovo je jedan od najboljih filmova iz HW radionice u posljednje vrijeme, i definitivno ulazi na moju listu "moras imati" filmova. Toplo preporucujem svima koji vole Transformerse, i onima koji mogu pogledati hollywoodski film bez nekih predrasuda. [Text by Eldis]

Boris Ivkovic je neki lik iz Sinja koji obozava Brucea Leea. Tako on trenira borilacke vjestine i vec skoro 15-ak godina snima amaterske filmice gdje mlati razne tipove. Sa ovim filmom je postao poznat, i to pravo poznat, ne samo u krugu ljubitelja trasha, sto je nesto nevjerovatno, bar meni. Frajer se vrtio po TV-u skoro pa nonstop. Ovdje je on lik koji dolazi iz Sinja u Zagreb da bi naucio jogu, jer mu to treba da bude jos bolji borac. Tu se zaljubi u instruktoricu (neopisiva scena muntanja, gdje lik samo daje neke signale obrvama), a onda se sukobi sa bandom. A na kraju mora da osveti smrt svoje ljubavi, koja pogine u slowmotionu, a onda se pojavi andjeo (u bijeloj haljini sa zutom, superjeftinom perikom), popne se na kauc i pocne pjevati onu Time To Say Goodbye od Andree Boccellija i Sare Brightman. Pjesmu navodim zato jer ko je zna, moze donekle zamisliti na sta ta scena lici. Dijalog je posebna prica. Npr. Bore isprica, haj nazovimo to vicem, i onda svoju ljubav pita zna li ona koju salu, na sta ona odgovara da ne zna, jer u zadnje vrijeme uglavnom proucava tekstove od Konfucija (wtf??!!). A Boreovo pricanje je posebna prica. Imam dojam da je lik malo tupav i da je zato tako los dok prica (jer je isto tako zvucao i dok je davao interview na TV-u), a neke recenice ponavlja po par puta, samo je razlicit redoslijed rijeci. Film je snimljen za samo par stotina kuna (a izasao je cak i na dvd-u), i izgleda kao amaterski snimak nekog vjencanja ili neke pijanke. Kao da se gleda ona emisija najsmijesniji kucni video. Uglavnom, ovdje bih mogao opisivati do prekosutra sve gluposti (vodja bande za carobnim stapom i svoje dvije koke koje se zovu Sodoma i Gomora, njegova desna ruka koja se vrati iz mrtvih da bi zavladali svijetom, scenografija njihovog staba koja je sastoji iz dva poderana kauca u napustenoj, razvaljenoj rupi) od kojih se najvise istucu tucnjave koje izgledaju poput onih djecjih nakon gledanja obracuna Brucea Leea i Chucka Norrisa iz Na zmajevom putu, ali onda bih pisao do sutra. Zato cu samo reci da je ovo urnebesan predstavnik trasha i ne mogu se sjetiti kad sam se zadnji put ovako ismijao. Film traje samo 57 minuta, ali zato urnebesnih 57 minuta. Prosto ne mogu da vjerujem da se nesto ovako snima. Morat cu naci i ostala Boretova djela. Nadam se da su bar upola dobra kao ovaj. (Spooky)

Evo upravo sam odgledao ovaj film, pa sam odmah poletio da nešto napišem dok su utisci još svježi. Ustvari, da budem iskren, film još traje, ali sam stvarno morao da prekinem ovaj mazohizam. Jednostavno od prve minute sam se patio gledajući ovaj shit od filma, i to da stvar bude gora, zagriženi sam fan horrora, ali ovo je bila kataklizma. Jako mi se svidio prvi dio, ustvari ne volim to zvat prvim dijelom, jer ovo nije nikakav nastavak, ovo je zaseban film koji je u potpunosti niđe-veze sa originalnim i rimejkom The Hills Have Eyes. Ali ne znam kako bih ga drugačije nazivao, pa ću nastavit da ih zovem prvim i drugim dijelom. Prvi dio je bio zabavan, zanimljiv, imao je neku priču, imao je i dinamiku, bilo je zanimljivo gledati tipičnu glupavu američku porodicu kako je žderu gladni neandertalci. Međutim, ovdje imamo jednako glupavu američku grupu vojnika, ali sa nikakvom radnjom, jednostavno najednom se stvorimo negdje na teritoriji Iraka ili Afganistana (ovo je pretpostavka s obzirom na pejzaž) gdje američka vojska obavlja ekstremno realne vježbe, sa pravim mecima, granatama, eksplozijama... Nevjerovatno, ali niko se ne povrijedi. No dobro to je potpuno nebitno, al eto još jedan pokazatelj idiotizma koji se vrtio u i oko ovog filma. Elem, naši junaci su tu negdje u pustinji stacionirani, i prilikom jednog uobičajenog popodneva primjete nekakve odsjaje sunca na okolnim brdima. Naravno ništa ih ne smije iznenaditi, pa krenu oni da to istraže. I tako, ispostavi se da su to naši ljubimci-neandertalci, koji ih u nastavku masakriraju na sve moguće načine, od vađenja očiju, čupanja jezika, lomljenja kostiju, rezanja ruku, lomljenja nogu i kukova, smrskavanja glava, i tako sličnih nestašluka. Pa ko voli, nek izvoli. Od poznatih glumaca nemamo nikoga. Režiser ovog filma je švabo Martin Weisz, ništa posebno nema iza sebe, tako da je ovo debi koji ne obečava puno. (Chop Top)

Iako ga imam neko vrijeme, tek nedavno je dosao na red da ga gledam. Na imdb-u ima poprilicno malu ocjenu i to me je malo pokolebalo prije gledanja, ali sam po zavrsetku filma bio zadovoljan. Film je daleko od kvalitetnog, ali je pravo zabavan. Pod tim "zabavan" ne mislim na dijelove filma kada gigantski krokodil odgriza dijelove tijela ljudima, nego jednostavno film ima tu zabavnu atmosferu. A sad nesto konkretno o filmu. Tim je nekakav poznati novinar koji je radio na nekoj prici, ali je , sto bi nas narod rekao, popusio foru. Da ga ne bi otpustili iz firme, gazda ga posalje u Afriku, na jezero Tanganjika, da sa nekim istraziteljima snimi hvatanje najveceg krokodila, Gustavea. Koliko sam citao na netu, ljudi su najvise razocarani cinjenicom da na plakatu pise da je ovo film o serijskom ubici, a ustvari je o krokodilu (koji je masovni ubica). Uglavnom, oni dolaze tamo i tada pocinje sou. U Burundiju je rat i svako ima svoju stranu, a oni samo zele snimiti hvatanje krokodila. Nakon sto njihov snimatelj, inace Timov prijatelj, snimi egzekuciju jedne porodice, mali Gustave (vodja jedne od strana, strah i trepet u Burundiju) po svaku cijenu zeli da dodje do snimka i salje svako malo nekoga da ih ubije. Kraj je predvidljiv, ali to ne umanjuje dozivljaj gledanja filma. Ako ni zbog cega drugog, vrijedi ga pogledati zbog prekrasnih kadrova jezera Tanganyika i Burundija, kao i zbog par sjajnih scena sa krokodilom. Jest' da je krokodil kompjuterski animiran, ali je odlicno uradjen i neke scene izgledaju pravo realno i zastrasujuce. Tima glumi Dominic Purcell, koji se pojavljivao u nekoliko serija te u filmu Gravedancers koji bi trebao biti dobar, djevojku koja je istrazitelj glumi Brooke Langton, i niti ona nema iza sebe dobru filmsku karijeru, kamermana Stevena glumi Orlando Jones koji se pojavio u House of D, Magnoliji, Runaway Jury. Najpoznatija njuska medju glumcima je legendarni Jurgen Prochnow, sjajni sporedni glumac. Reziser je Michael Katleman, koji je rezirao nekoliko epizoda serija Melrose Place, Beverly Hills, Smallville, Gilmore Girls, te je valjda tako i skontao glumce. Film preporucujem svim ljubiteljima laganih zabavnih horrora, film je bas za opustiti se, iako ima krvavih scena. (Jux)

Da odmah kazem da Heavy Metal nije film o cupavim likovima u koznim hlacama koji mlate po gitarama do besvijesti, ali ih na soundtracku ima dovoljno, a predvodi ih legendarni Black Sabbath, tako da vec imamo prvu pozitivnu stvar ovoga filma, dobar soundtrack. Ovo je animirani film koji se sastoji od vise kratkih prica, smjestenih u razlicita vremenska razdoblja i na razne strane svemira, a povezuje ih neki leteci zeleni objekt koji je ustvari cisto zlo (nesto poput Barbre Streisand, ko je gledao South Park ili cuo neku njenu pjesmu, zna sta pricam), i djeluje na sve koji se nadju u kontaktu sa njim, a svi zele zbog moci koju daje, i onda dolazi do hrpe sranja. Objekat je ocito izvor svog zla sirom svemira. Price su preuzete (ne znam da li bas sve) iz istoimenog strip casopisa koji, ja mislim, jos uvijek izlazi. Film, iako animiran, nije namjenjen maloj djeci. Ovo govorim iz razloga sto mnogi animirane filmove nazivaju crticima i smatraju iskljucivo zabavom pred spavanje. Heavy Metal je ustvari vrlo muski film, sa puno nasilja, zestoke muzike, sa ogromnim naglaskom na seks. Tako da je on ustvari neko ispunjenje tipicnih tinejdzerskih muskih fantazija (on je junacina, ona ima dobre sise). Kao sto rekoh, film se vrti oko te zelene kugle i ustvari se svodi na klasicnu pricu o vjecnoj borbi dobra i zla. Price variraju kvalitetom, ali nema nijedne koja bi se mogla nazvati stvarno losom, dok ima par prosjecnih dijelova. Meni licno su se posebno svidjele tri price. U prvoj imamo jednog klasicnog strebera koji sa Zemlje zavrsava na nekoj dalekoj planeti, gdje se pretvara u spasitelja i, naravno, uspijeva pokupiti zensku iz snova. Druga je zadnja prica u filmu (i najduza), o nekom tipu cuvarice svemira i spasiteljice (na samom pocetku price se pojavljuje, ocekivano, potpuno gola) koja se zove u teskim trenutcima. To je ustvari klasicna prica o usamljenom junaku koji spasava grad od pomahnitalih negativaca. Treca je jako kratka i gotovo da i nema radnje. Prati se bombarder iz 2. svj. rata cija se poginula posada, pod uticajem onog zelenog cuda, polako pocne pretvarati u cudovista. Iako skroz jednostavna ima, bar meni, daleko najbolju atmosferu od svih, pravi mali uzitak. Najjaci adut ovog filma je stil, koji pokriva sve mane, kojih je ustvari jako malo. Jedino cemu se zaista moze prigovoriti je nesto slabiji kvalitet nekih prica. Vecina drugih primjedbi ce najvjerovatnije doci od ljudi, kojima ovakav stil ne odgovara, i najcesce ce pricati o nedostatku dubine, prigovarace se nezrelosti i sl. To je inace vrlo zanimljiva vrsta ljudi, identicna onima koji slusaju iskljucivo klasiku, smatrajuci je jedinom vrijednom muzikom, umjesto da se jednostavno opuste i uzivaju u onome ponudjenom. Citajuci na netu primjetio sam da svi koji su bili u pubertetu u doba izlaska filma imaju za reci samo dobre stvari o filmu. Jedan od razloga je i ta nabijenost erotikom, do koje tada, za potrebe erotske autostimulacije, bilo puno teze doci nego danas, kada postoji internet. Vjerujem da ce vecini danasnjih tinejdzera film biti bezvezan, ali ga toplo preporucujem svima, bez obzira na godine i pol, koji se sjecaju kako su crtani filmovi nekada izgledali, prije invazije kompjuterske animacije i ovih crtica koji se sada vrte po TV-u, a koji su, najcesce, totalno smece, kao i onima koji cijene filmove sa stilom i one za koje kazemo da “imaju dusu”. A Heavy Metal definitno ima “ono nesto”. Film koji svoj kultni status ima sa razlogom. (Spooky)

Ovo je jedan od rijetkih filmova u zadnje vrijeme koji sam bas cekao da pogledam. Prva vijest koja me privukla je ta da se radi o SF-u, a davno nisam pogledao neki koji mi se zaista svidio. Druga je ta da je radjen po djelu Philipa K. Dicka, legendarnog pisca po cijem romanu je snimljen meni najdrazi film svih vremena, Blade Runner, kao i niz drugih, vise ili manje uspjesnih, ali uglavnom prilicno kvalitetnih filmova (Total Recall, Screamers, Impostor, Minority Report, Paycheck, Next). Odlicna vijest je bio i izbor rezisera, Richarda Linklatera. Vecina ljudi njegov najpoznatiji film ce biti School of Rock sa Jackom Blackom, ali meni je drag zbog genijalnog Before Sunrise. I izabrana glumacka ekipa mi je jako svidjela. Glavnu ulogu je dobio Keanu Reeves, kojeg ja volim gledati, unatoc primjetnom nedostatku glumackih kvaliteta. Tu su jos Robert Downey Jr. i Woody Harrelson, za koje se i ne treba spominjati da gotovo uvijek daju dobre performanse, a to se posebno odnosi na prvoga, kojeg jako cijenim, i uvijek ga volim vidjeti na filmu, makar i u epizodi. Onima koji redovno prate blog ne moram ni govoriti koliko sam bio odusevljen time da je glavna zenska uloga pripala Winoni Ryder (ostali mogu pogledati ovdje za vise informacija). Prica se vrti oko policajca, negdje u bliskoj buducnosti, koji je undercover, radi sprijecavanja dilanja nove droge. Medjutim, on vodi dvostruki zivot. U isto vrijeme je i jedan od dilera, ali i ovisnik. Tu su i njegova dva jarana, paranoicna narkomana, te njegova djevojka, sa kojom ima hrpu problema, jer bas i nije sva svoja. Uskoro, situacija postaje pravo zapetljana, jer dobije zadatak da spijunira sam sebe. Film je radjen posebnom tehnikom, glumci su prvo snimljeni, pa onda obradjeni tako da izgleda poput animiranog film, sto i je na neki nacin. Dobre strane toga su originalan (donekle) izled, a i Keanu je zbog toga bolji nego inace, jer ovako ne moze sva gluma doci do izrazaja. Losa strana je malo preglumljivanje. Ali, kad se navikne na izgled, na to se potpuno zaboravi. Prica mi je super, jer ja volim ovakve paranoicne price o sjebanoj buducnosti u kojoj nema izlaza, a i ipak je to Philip Dick. Ipak, glavna tema je droga i ono sto ona radi ljudima (a tome je Dick pisao iz vlastitog iskustva) i, kao posljedica toga, paranoja i pitanje moralnosti. I film ju je fino ispricao, cemu jako doprinosi, bar meni, odlican kraj. Iako ima malo praznog hoda i nekoliko nepotrebnih, ali i duhovih fora, tipicnih za scene sa narkomanima, A Scanner Darkly (kod nas cini mi se preveden, iznimno glupo, kao Replikant), drzao me do kraja, zahvaljuci zanimljivim glavnim likovima, dobroj atmosferi i kvalitetnoj prici. Gluma je vrlo dobra, mada mislim da bi (osim u slucaju Keanua, kojem je obrada pomogla) bila jos bolja da je radjen kao klasican film, jer je ostatak ekipe zaista fantastican. Preporuka svim ljubiteljima zanra ili nekoga iz ekipe, jer se radi (konacno) o inteligentnom SF-u, koji naglasak baca na pricu i likove ne na tehnoloska preseravanja, i zbog toga ce, nazalost, vjerovatno ostati poznat samo manjoj grupi ljudi. (Spooky)