Night of the Living Dead (1990)
Iako se vecina mozda i nece sloziti sa mnom, ja iskren da budem nemam nista protiv filmskih rimejkova. Ustvari, nije mi ni jasno zasto se ljudi uopste bune kada se najavi neki rimejk? Kao da ce to biti neko skrnavljenje prethodnih (remek)djela, ili sta vec. Elem, danas cemo se prisjetiti jednog velikog horror djela iz 1968. i njegovog istoimenog rimejka iz 1990. Za prvi je zasluzan istinskih horror-maestro George Romero, za kojeg ce mnogi reci da je i utemeljitelj ovog podzanra horror filma – filmova o zombijima. No, o tom njegovom filmu cemo detaljnije govoriti neki drugi put, sada se osvrnimo na moderniju verziju radjenu prema istom scenariju, ali pod palicom Tom Savinija. Moram odmah priznat da sam ostao prijatno iznenadjen, s obzirom da u vecini danasnjih rimejkova bude nekih preseravanja, odnosno klisea, dobrih koka, derneka, piske, vriske, belaja… Ovdje ja fakat zadrzan jedan ozbiljan nivo; vrlo atmosferican, realistican, sa lijepim kadrovima, zgodnim make-up-om, i narocito dobrom glumom, posebno samih zombija, film mozda i nadmasuje ocekivanja. Interesantan je nacin na koji je Savini birao ljude koji ce igrati zombije; tako je recimo jednog od njih (Macgrudera) angazovao za vrijeme privatne vecere, kada je covjeka primjetio u restoranu, prisao mu i jednostavno mu ponudio posao zombija, sto je covjek rado prihvatio. Zanimljiv je i sam termin zombi, koji ako malo bolje obratite paznju, nikada nece cuti u ovim filmovima, odnosno u serijalu filmova o zivim mrtvacima. To je neka tradicija koju vecina zombi film-makera postuje, a koju je zapoceo Romero, i koja se odrzala do dana danasnjeg. Radnja filma: brat i njegova sestra Barbara dolaze majci na groblje, i najednom ih napada nekolicina zombija – odakle, sta, kako, nista ne pitajte. Burazer u zelji da pomogne sestri strada, pa se Barbara nekako izvlaci iz guzve i bjezi u obliznju kucu. Malo zatim, pojavljuje se jedna od legendarnijih crnih faca horror filma – Tony Todd (Candyman), koji dolazi dzipom, ali u kom nema goriva, pa im nije preostalo nista drugo nego da ostanu u kuci. Medjutim, ispostavlja se da su u kuci, tacnije u podrumu vec bili neki ljudi, njih petero, te se mala sedmoclana ekipa odlucuje zabarikadirati, barem preko noci. No, zombiji takvi kakvi jesu, uporni, dosadni i gladni… ne odustaju od ulaska u kucu, pa nam slijedi serija napada, u kojoj ce biti svega. Film i nije toliko krvav i brutalan, u poredjenju sa primjerice, drugim i trecim dijelom iz originalnog “Living Dead” serijala. Moze se reci da je prilagodjen siroj publici, pa ga zato i toplo preporucujem svima, necete se razocarati. U ulozi Barbare pojavljuje se Patricia Tallman, dok u ostalim ulogama, izuzev vec spomenutog Todda, nemamo nekih znacajnijih imena, osim Billa Moseleya, no njegova uloga je bila isuvise mala da bi je posebno izdvajali. Saviniju je ovo bio reziserski debi, no on je ipak mnogo poznatiji kao glumac, a meni licno najupecatljiviju ulogu ostvario je u filmu “From Dusk Till Dawn” kao Sex-Machine. S obzirom da evo do dana danasnjeg nije snimio nista (naravno kao reziser), rekli bismo da mu debi bas i nije bio uspjesan, no nedajte se prevariti. (Chop Top)
Moram zapoceti opis ovom recenicom: ljudi smatraju horror filmove glupima zbog ovakvih filmova. Ovo je jedan od onih debilnih horrora kojih je u zadnje vrijeme sve vise, i koji doprinose onom misljenju iz prve recenice. Jednostavno, film "pukne" otprilike u desetoj minuti, i do kraja gledamo potpuno vrijedjanje inteligencije normalnog konzumenta horrora. Grupa od nekoliko tinejdzera je, prilikom igre na groblju, natjerala prijatelja u smrt. Ja zajebane igre. Elem, par godina poslije oni se sastaju u nekoj kolibi blizu tog groblja, valjda da se prisjete pokojnika. I otprilike tada se pojavi novi lik kojeg bi i Ray Charles prokuzio i shvatio da je on vjerovatno brat pokojnika. Naravno, tada tinejdzeri pocinju redom ginuti, a mi valjda trebamo pomisliti da je u pitanju duh, iako je evidentno da prilikom svakog ubistva taj novi lik nije zajedno sa ostalima. Film je toliko los da ne moze uci ni u grupu trash horrora (koje obozavam). Ovaj teror za mozdane vijuge traje otprilike sat i 20-ak minuta, ali se cini kao da ga gledate cijeli dan. U zadnje vrijeme sve vise mislim da se ovakvi filmovi snimaju za djecu do 15 godina koja furaju sotonizam, doom metal, i mrze citav svijet. Ukoliko vidite da je neki film "rezirao" Michael Feifer, ili da u njemu "glumi" neko iz ovog filma, otkupite taj film iz videoteke i zapalite ga, ucinicete svijetu uslugu. Ovo pogledajte ako imate slobodan dan, jer ce vam poslije zavrsetka filma trebati cijeli dan za oporavak. (Jux)
