beats by dre cheap

Film kao umjetnost

Jedan moj prijatelj je iz nekog predmeta na faksu pisao esej o filmu kao umjetnosti, i taj esej je dosao do mene. Posto se radi o odlicnoj stvari (neke stvari ne bih ni ja bolje napisao) odlucio sam da i vi morate to procitati, naravno uz njegovu dozvolu (hvala Dzeno). Nekome ce se uciniti predugo, ali vrijedi procitati. Uzivajte.

"
Braća August i Louis Lumiere nisu ni sanjali šta su pokrenuli kada su u pariškom Grand Cafeu prikazali svoj prvi film "Izlazak radnika iz tvornice", 28. decembra 1895. godine. Od tada pa sve do danas film se konstantno razvijao. Prvo je filmski zapis dobio ton, a zatim i boju – tako smo od jednostavnih prikaza brodova na rijeci i izlaska radnika iz fabrike koji su bili crno-bijeli i bez tona došli do spektakularnih prikaza Trojanskog rata, vanzemaljskih napada na Zemlju i sličnih sa ultraskupim specijalnim efektima. Ali ne zavisi od toga hoće li film biti vrhunsko umjetničko djelo, odlična zabava ili samo uzaludno potrošena dva sata. 

Uzmimo definicije filma kao vizualne projekcije u pokretu (najčešće ozvučene) i umjetnosti kao izraza veličine ljudske mašte i kreacije, sposobnosti pojedinca da se uzdigne iznad prostora i vremena u kojem jest, te sagleda stvari očima duše i prema tome ih oblikuje. Očigledno je koliko je jedna od definicija jednostavna a druga komplikovana, pa tako posebnu pažnju moramo obratiti na njeno razumijevanje – kako je umjetnost nešto posebno onda je za njen doživljaj potreban i poseban osjećaj, jer je film, kao i ostali oblici umjetnosti, namijenjen publici. Ako taj osjećaj kod čovjeka izostane, umjetnost gubi svoju formu, postaje bezoblična i nijema u svom nastojanju da išta prenese i obznani. Iz navedenog je lako shvatljivo zašto neke filmove jedni nazivaju smećem a drugi kultom – kod jednih je izostao prijeko potrebni posebni osjećaj. 2001: Odiseja u Svemiru Stanleya Kubricka je samo jedan od primjera – nebrojeni su gledatelji kojima je to najdraži film svih vremena, dok su na drugoj strani mnogi kojima je taj film, najkraće rečeno, dosadan i spor. Ovdje također dolazimo do problema filmskog žanra – Kubrickova Odiseja je SF (Science-Fiction – naučna fantastika), jedan od žanrova gdje ljudska mašta može da dođe do posebnog izražaja, ali ljudima je to besmisleno i dosadno, a neki kažu kako bi i izdržali film da ima akcije. I kada im braća Wachowski "serviraju" prvi dio Matrixa oni nisu zadovoljni jer film pored akcije ima i neku, recimo "filozofsku" notu. Ali, ti i takvi ljudi, ako tvrde da film treba biti zabava i nisu u potpunosti u krivu – i ne samo zato što i takvi "zabava" filmovi mogu biti umjetnička djela. Jer zašto ne bi bilo moguće da je tvorac upravo u tom filmu izrazio svoje viđenje stvari, svoju posebnu viziju za čije razumijevanje je potreban poseban osjećaj, već spomenut u objašnjavanju definicije umjetnosti?

Sa druge strane – ne vrijedi raspravljati o ukusima, kako su to davno rekli Stari Rimljani... Jer jedni vole SF a drugi drame – ali i jedni i drugi moraju makar pokušati shvatiti poruke i u filmovima koji im se ne svide, moraju pokušati u sebi naći taj posebni osjećaj... Naravno da to nije uvijek moguće, nekad ćemo se izgubiti u pokušavanju jer jednostavno nismo na određenom, potrebnom nivou (npr. ne razumijemo likove jer se nismo imali prilike naći u njihovoj situaciji ili ne pripadamo određenom mentalitetu – uzmimo Istok i Zapad kao primjere jer imaju potpuno drugačije poglede na svijet, što ćemo najbolje shvatiti ako zamislimo put i cvijet pokraj njega – Zapadnjak će prići cvijetu, otkinuti ga, pomirisati i nakon 100 metara baciti, a Istočnjak će mu samo prići, pomirisati ga i produžiti), a nekad ćemo se izgubiti u pokušavanju jer jednostavno određena poruka ili ne postoji ili je tvorac filma previše "duboko zakopao". I tada možemo odabrati – da li ćemo film smatrati totalnim promašajem bez ikakve veze sa umjetnošću ili ćemo ga posmatrati kao zabavu, bez isključivanja mogućnosti da je to nekome umjetnost. Nažalost, imamo i krajnosti kada tvorci filmova naprave nešto što nije ni umjetnost a ni zabava nikome (osim njima samima, eventualno) – ali to je danas najviše stvar tržišta koje je prezasićeno. To srećom i pomaže u primjećivanju filmova koji u potpunosti opravdavaju naziv "sedma umjetnost" i njihovih kreatora, tako da su buduće generacije jako sretne što danas imamo jednog Francisa Forda Coppolu, Davida Finchera ili Quentina Tarantina.

Isto kao što možemo reći da u slučaju nedostatka posebnog osjećaja za shvatanje umjetnosti nisu u doslovnom smislu slijepi oni koji ne vide, već oni koji nisu u stanju proširiti svoje vidike i obogatiti svoj duh, također možemo reći da danas poimanje umjetnosti bi trebalo biti izrazito individualno – uživajmo u filmovima i zabavi koju nam pružaju, a gdje prepoznamo umjetnost jednostavno je čuvajmo za sebe i za one koji su je također prepoznali na istim mjestima kao i mi. Neka svako ima svoje favorite među djelima "sedme umjetnosti"." (Tekst pisao: Dzenan)

Filmomanija
http://filmomanija.blogger.ba
19/12/2007 00:42