beats by dre cheap

Karaula (2006)

Prvi zajednicki filmski projekat zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, film Rajka Grlica “Karaula”, predstavljen je kao komedija o proslosti bez nostalgije i mrznje. Moram priznat da me malo bunio ovaj tagline, posto sve sto sam znao o filmu, naravno do sinocnje premijere, vec sam spomenuo. I da, veoma me zanimala ‘uloga zivota’ Emira Hadzihafizbegovica, kako je u medijima predstavljen nas poznati glumac. Ukratko, radnja je slijedeca – “dok ne izlijecimo kurac, ratujemo sa Albanijom!” Nemojte mi zamjerit, ovako nesto stoji na zvanicnoj web stranici filma (karaulafilm.com), a uistinu u tome je sva mudrost, naravno vrlo stura. Naime, godina je 1987., mjesto radnje granica sa Albanijom. Porucnik Safet (Hadzihafizbegovic) iznenadno oboljeva od sifilisa, i zbog ogromnog stida, izmislja nekakvo pregrupisavanje i mogucnost napada Albanije na Jugoslaviju. Zabranjuje izlaske iz baze, te naredjuje najvisi stepen pripravnosti, no medju vojnicima nije bilo panike, i to je nesto sto nisam najbolje razumio. I dalje su nastavili sa zajebancijom, pijancenjem, pusenjem jointa, slusanjem Partibrejkersa… Al’ hajd… U sastavu vojske, bilo je svega, svih naroda i narodnosti. Bio je tu jedan Beogradjanin, jedan Splicanin, koje su igrali Sergej Trifunovic i mladi Toni Gojanovic, te Makedonka (Verica Nedeska), nesretna usamljena supruga pukovnika Safeta. Mozda mi je neko i promakao, ali mislim da su jedino nedostajali Slovenci i Crnogorci, barem medju ovim glavnim ulogama. Elem, Makedonka je jako tuzna i usamljena, njeni snovi daleko su od realnosti. Zivi u zabiti, muz je rijetko posjecuje, pa kada joj dodje mladi Splicanin, koji je bio i licni Safetov doktor, strasti obostrano eksplodiraju. A da ironija bude veca, upravo ce na Safetov zahtjev mladi Splicanin obilaziti njegovu suprugu, nositi kuci platu, ici po lijekove i sl. To bi bila jedna prica. Druga je odnos izmedju Safeta i Beogradjanina. Beogradjanin je jedan otkacen lik, pravi veseljak, mladic koji zivi zivot, pije, pusi, derneci… jednostavno, zajebaje se, sto naravno ide na zivce nekadasnjem cobanu (nije uvreda!) Safetu, pa ga ovaj cesto uzima na zub. Tako Beogradjanin dolazi na ideju kako da se jednom za sva vremena revansira porucniku Safetu, odlucuje da se prijavi da krene pjeske na put do Titovog groba, naravno u cast druga Tita. Posto je to bila svetinja, Safet nije imao druge nego udovoljiti zahtjevu, a koji ce ga u konacnici kostati posla. Mozda ne bih trebao vise govoriti o filmu, s obzirom da je ovo jedan od onih filmova koji i nemaju klasicne radnje. Film je prilicno lagan, posjeduje dozu prostackog humora koji, iskren da budem, sve vise i vise vrijedja i moju, a nadam se i vasu inteligenciju. Film je radjen prema knjizi Ante Tomica “Nista nas ne smije iznenaditi”, knjigu nisam citao, kazu da je kraj izmjenjen, sto bi automatski znacilo da je knjiga daleko bolja. Glupljeg kraja zaista nisam mogao zamisliti. Tako isforsiran, bez trunke logike, mislim… na kraju komedija ispade tragedija. Ups… Ma nije ni vazno. Kao sto rekoh, film je bez radnje, ima svojih momenata, jedan od najzanimljivijih je svakako kad Safet otkriva da boluje od sifilisa. U jednom momentu, na nekih pola sekunde, imamo cast da vidimo Hadzihafizbegovicevu cunu. Vi se dobro spremite, mene je iznenadila… Nije da me zanima, ali mi je svakako bilo vrlo, pa da ne kazem sokantno, ali moglo bi se reci iznenadjujuce. Dakle, da sumiram, film je da budem potpuno iskren, prosjecan. Samo donekle je ispunio moja ocekivanja, i to najvise zahvaljujuci fantasticnom Bogdanu Diklicu, koji je imao jednu manju ulogu nekog visokog oficira ili komadanta, ko ce ga znat. A moram pohvalit i Emira, koji je bio takodjer veoma dobar, mada sam nekako naviknut da on odradjuje manje, ali upecatljivije uloge, tako da nisam nesto pretjerano odusevljen njegovom izvedbom lika Safeta, iako je svakako za pohvalu. Ekipu filma takodjer treba pohvalit i zbog izvandredne promocije, kakvu ima rijetko koji domaci film. Jos daleko prije premijere, film je imao svoj web sajt na kom su posjetioci obavjestavani o aktivnostima ekipe, zatim gala-premijere po svim vecim centrima bivse drzave, uz informatore, letke… Svaka cast! Rajko Grlic je jedan stariji hrvatski reziser, pripada onoj starijoj, prijeratnoj generaciji, a ja ga pamtim po drami “Samo jednom se ljubi”. Vi koji uzivate u prostackom humoru, po cemu su srbijanske komedije svakako najprepoznatljivije, mozete otici pogledati film i vjerovatno cete na kraju biti zadovoljni. Vi ostali, nije da vam ne preporucujem, vec jednostavno – sami odlucite. (Chop Top)

Filmomanija
http://filmomanija.blogger.ba
25/03/2006 23:33