beats by dre cheap

Le Fabuleux destin d'Amélie Poulain (2001)

Za Amelie sam prvi put cuo na dodjeli Oscara kada smo ga osvojili (cuj “kada smo ga osvojili”, kao da sam ja radio Niciju zemlju), jer nam je bio glavni konkurent, ali sam ga pogledao tek nedavno. Na netu sam cesto mogao procitati da je Amelie trebala dobiti Oscara, a ljudi su je uglavnom proglasavali remek-djelom (na IMDB-u je cak u 30 najboljih filmova svih vremena), tako da me me bas zanimao, a ocekivanja su bila prilicno velika. Prica se vrti oko neobicne, pomalo naivne, mlade djevojke koja jedan dan odluci da pomaze ljudima oko sebe. Usput ce upoznati jednog lika, koji je jednako cudan kao i ona i zaljubiti se. Iako ce zivot onih oko nje postajati sve bolji, njen ce ostati gdje je bio, jer mu ona ne smije otvoreno prici (liku, ne zivotu, op.a.), pa ce smisliti superkomplikovan plan kako to uraditi. Rezirao ga je Jean-Pierre Jeunet, reziser Aliena cetvorke, i to se bas vidi. U oba ova filma, stil (vizuelni) je vrlo slican. Kamera se krece malo ludo u nekim scenama, a boje su nesto izrazenije, pa Amelie djeluje kao ekranizacija neke bajke. I to odgovora ovakvom filmu, prilicno veselom i optimisticnom, cija je glavna poruka kako je zivot vrijedan zivljenja, prava ljubav postoji i slicno (moderna bajka je i najbolji opis Amelie). Jeunet je ovdje napravio ekstra dobar posao, mnogo vise od poigravanja sa kamerom i bojama, i napravio predivan, emotivan film o (ne)obicnim ljudima. Jako me podsjeca na Pleasantville, jer oba su slicna u opustenoj atmosferi i laganom humoru, i imaju isti efekat, za vrijeme gledanja filma zaboravite na trenutne probleme, i nakon zavrsetka se ustajete raspolozeni i sa smijeskom. Amelie nije nimalo patetican, sto se cesto zna desiti filmovima ovoga zanra, nego je kolicina emocija bas fino pogodjena, sto smatram ogromnim plusom, buduci da su preveliki izljevi emocija jedna od stvari koje najvise mrzim na filmu (a i u stvarnom zivotu). Amelie glumi Audrey Tautou, koja je fantasticna, i zaista se rijetko desi da se ovako savrseno pogodi u izboru uloge. Vec sam rekao sam da sam ocekivao jako puno od filma. To je uvijek problem, jer najcesce zavrsi razocarenjem, ali ovdje je bilo potpuno suprotno. Amelie me odusevio, sto je velika pohvala, za ovakav tip filma, kada dolazi od mene, jer sam puno skloniji depresivnijim stalno-pada-kisa-i-sve-se-desava-po-mraku filmovima. Obavezno pogledati za sve ljubitelje ovakvih stvari. Ma ustvari, obavezno pogledati za sve. Sto se tice Nicije zemlje i toga ko je trebao dobiti Oscara, mislim da je rasprava besmislena, buduci da su ova dva filma previse razlicita za poredjenje, ali bih rekao da su o onome sto nude (svaki u svom zanru) tu negdje. Da sam se ja pitao, moj bi glas isao Nicijoj zemlji (ne zato sto je nas, nego zato sto je blizi mom tipu filma), ali moram da kazem, da je Amelie dobila Oscara, bilo bi itekako zasluzeno. (Spooky)

Filmomanija
http://filmomanija.blogger.ba
04/04/2006 13:55